Eduardo Rivadavia, glazbeni kritičar sa stranice AllMusic, dodijelio je albumu dvije i pol od pet zvjezdica te je izjavio: "Nakon duge stanke u radu, [...] Dark Angel ponovno se pojavio 1989. godine sa svojim do sada najambicioznijim albumom, Leave Scars -- koji je nastavio usavršavati njegove već vrlo impresivne glazbene sposobnosti, ali i istovremeno prerađivajući njegovo brutalno mlaćenje. U svojem je efektu ovo album koji predstavlja njegovo progresivno thrash doba na način u kojem složenije strukture i učestale, neočekivane promjene u taktu rezultiraju skladbama epskih proporcija, kao što su "The Promise of Agony" i nemilosrdna naslovna pjesma. Novi pjevač Ron Rinehart vrlo brzo pokazuje svoju vrijednost, točno znajući gdje pjevati, a gdje vrištati, ali je monstruozni bubnjar Gene Hoglan taj koji partija na veliko, istovremeno prikazujući svoju nevjerojatnu tehniku te se otkrivajući kao glavni skladatelj, tekstopisac i podstrekivač u grupi. Uz pouzdan gitaristički tim Erica Meyera i Jima Durkina koji pridonose snažnom zvučnom kulisom, grupa također dokazuje da je i dalje u stanju biti kratak i sladak na vrhuncima "The Death of Innocence" i "Never to Rise Again". U konačnici, Leave Scars nije uspio dobiti veću ocjenu samo zbog toga što je Dark Angel zaboravio dodati konačni, krucijalan sastojak svojemu moćnome receptu: melodiju. I zasigurno, uzimajući u obzir ovaj mali previd rezultirat će u njegovom magnum opusu, [...] kolosalnome Time Does Not Healu."[2]
